Ovo je opet jedan od onih postova «s uvodom» od kojeg izgubite volju (za životom:) dok dođete do samog recepta:DDD
Pa da počnem, u svom stilu…
Znam da je Mira Vučetić nešto kao Alfa i Omega, iliti Bog i batina, što se tiče «kuharstva» i «domaćinstva» u Hrvatskoj.
Moja mama ima njezinu kuharicu Zlatna knjiga kuharstva.
To mi je najgora knjiga-kuharica koju sam imala u rukama. Na pravopisne pogreške, tipfelere… (kojih ima milijun) se ne obazirem to mi je već postalo normalno u svim vrstama knjiga.
Meni su problem recepti. Ima recepata u kojima ništa nije objašnjeno, u kojima nešto fali, naišla sam i na 2-3 u kojima se objašnjava postupak i onda se odjednom rečenica nastavlja nekako čudno, da uopće nema smisla i objašnjava se priprema nekog sasvim drugog jela koje nema veze s onim što stoji u naslovu.
Ali ima i recepata, koji su navodno, divni i krasni, a kad to pokušavam napraviti – ispadne katastrofa, i to mi se nije dogodilo jednom, nego više puta.
Naravno, jedno od mogućih objašnjenja je da problem leži u mojoj nesposobnosti pa zato ne uspijevam dobiti «krajnji rezultat» kakav bi bio za očekivati. To je svakako moguće. U svoju obranu mogu reći jedino, da kad nakon neuspjelog pokušaja s Vučetićkinim postupkom, krenem s nekim svojim izmjenama – recept uspije bez problema.
Čini mi se da je moj problem u tome što ne znam kuhati na Vučetićkin način.
Jedna od stvari koje me živciraju u toj kuharici je i što puno recepata nije tamo gdje bi, prema abecednom kazalu, trebalo biti. A i kuharica je jako nepregledna, fali mi i predmetno kazalo (po nazivima namirnica). Ako tražim npr. recepte koji sadrže grašak, pod «g» neću ništa naći, nego moram smišljati nekakve nazive jela pa gledati ima li ih možda u kuharici, npr.: pod «j»: Juha od graška, a ako neko jelo sadrži grašak, a on nije naveden u naslovu recepta – u kazalu taj recept neću naći.
Za sada, dosta o Vučetićki, ali moram spomenuti nešto što me uvijek živcira u receptima, znam da sam to već spominjala, ali ne mogu si pomoći.
U receptima me uvijek izluđuju šalice i žlice! Nemam problema s funtama, uncama, pintama, inčima,… to znam preračunati u grame, centimetre… i takvi recepti su mi sasvim ok. Ali žlice i šalice… ajme meni… (somebody shoot me please!).
Kad krenem od američki/engleskih cups, mugs, spoons,… preko njemačkih (Kaffe)Tasse, (Eß)Löffel,… dok dođem do hrvatskih, čaša, čašica, šalica (za čaj, crnu kavu, bijelu kavu…), pa malih i velikih žlica,… totalno sam izgubljena u prijevodu.
Isprobavala sam već takve recepte, imam ih i na svojim blogovima, ali često na Internetu ili u časopisu takve recepte preskačem: pogotovo ako nije sugerirano koju šalicu ili žlicu treba upotrijebiti.
A i kad piše da treba npr. jušna žlica, ja nikad ne znam koliko trebam čega zagrabiti. Najbolji promjer za to je bio neki recept koji sam isprobavala u sklopu KuVarijacija. Tamo je sve bilo navedeno u jušnim žlicama. Ja sam htjela preračunati to u grame, pa sam grabila žlicom sastojke i stavljala ih na vagu: da izmjerim koliko će to biti grama.
I onda sam u postu u kojem sam prezentirala svoj rezultat, tj. isprobano jelo, napisala tu svoju varijantu recepta u gramima. Sjećam se da je još netko (ne znam više tko) recept također «preračunao» u grame: omjeri u mojoj varijanti recepta bili su potpuno različiti od omjera u receptima te osobe.
Ja sam u to jelo stavila čak 200 g (!) brašna više, nego što je stavila ta neka druga osoba koja je brašno preračunala u grame. Razlog: ja sam grabila žlice pune na vrh, a ta druga osoba grabila je puno manje.
U receptu nije bilo navedeno koliko treba zagrabiti žlicom, ali sjećam se da je netko kontaktirao osobu (valjda mailom) čiji recept smo isprobavali u KuVarijacijama pa je ona «rekla» da žlice ne trebaju biti pune na vrh. Ja to nisam znala, a nisam imala potrebu pisati mail osobi čiji je recept, i eto, ja sam stavila skoro duplo više sastojaka, nego što «se misli» u receptu.
Jedno vrijeme donekle sam «vjerovala» receptima s «čašom jogurta», tj. kad čaša od jogurta služi kao mjerilo. Ali onda sam skužila da mi baš nije jasno, misli li se na čašu od 150 g, 180 g ili 200 g?
I onda sve ovisi o tome koliko pakovanje (tj. čašu) jogurta kupim.
Evo mene opet do Vučetićke. U njezinoj kuharici, izluđuje me mjerna jedinica «čašica».
Osim recepata, u spomenutoj kuharici ima nekakvih «savjeta», npr. kako domaćica treba razgovarati s gostima za stolom, kako razmjestiti goste oko stola, kako pospremiti stol nakon obroka, kako se oprostiti od gostiju… (svaka čast Vučetićki, ali u toj kuharici ima takvih imbecilnosti da meni pamet stane).
Ima i nekakvo «poglavlje» o mjerama/omjerima u kojem su šturo spomenute šalice i žlice, ali ni riječi o čašici – koja se spominje u desecima recepata u toj kuharici.
Moja mama također nije na čisto s tom «čašicom», ali ona kaže da bi to valjda trebala biti mala čaša za liker, od 30 ml.
Nema pojma je li to točno ili ne, ali uglavnom se držim onoga što mi mama kaže: 1 «čašica» - 30 ml.
Ne kažem da ni jedan recept iz te kuharice ne valja; nisam ih sve isprobala, a niti to imam u planu, ima ih oko 1500 (a ja sam ih isprobala jedva 20ak).
Neke stvarčice koje sam isprobala su u redu i često ih radim, ali u toj kuharici ima tolika masa nebuloza da mene čudi taj neki Vučetićkin ugled, ili možda ja tu kuharicu shvaćam preozbiljno?
:)
Evo, stigla ja i do recepta. U kuharici Mire Vučetić ovo se zove «Torta s keksima», meni ju u najmanju ruku pretenciozno to zvati tortom.
Moja mama je tu «tortu» zadnji put radila prije 20-30 godina i ne sjeća se više kako je ona to radila, tj. je li se držala Vučetićkinog postupka ili je nešto mijenjala.
Ja sam probala jednom sve napraviti prema Vučetićkinom postupku, ali to je bila katastrofa, zato ja to radim ovako:
Nepečeni kolač od keksa i kreme
Sastojci
3 jaja
250 g šećera
120 g gorkog kakaa
30 ml ruma
30 ml kuhane crne kave
400 g biljne masti sobne temperature
oko 300 g keksa s maslacem (Piknik, Petit beurre…)
mlijeko/rum/kava za namakanje keksa
Jaja umutite sa šećerom, kakaom, rumom i kavom.
Smjesu kuhajte na pari, miješajući pjenjačom ili miksajući.
Ja to ne kuham na pari, jer mi se neda (jako dobar razlog:) a čak imam i lonac za kuhanje na pari (ali nikako mi se ne sviđa).
Mala digresija: takve stvarčice bi se trebale kuhati na pari jer postoji manja opasnost da se jaja zgrušaju (zgrudaju, koaguliraju).
Ja na pari kuham smjesu kad se sastoji isključivo od jaja/žumanjaka i šećera. Ali ako smjesa osim jaja sadrži i «veću količinu» šećera te barem pola deci neke tekućine (rum, mlijeko, kavu…), ja to onda ne kuham na pari, nego na najslabijoj vatri u Zepterovom loncu. Nisam ljubitelj Zepterovog suđa, ali odva
žila sam se na kuhanje nekih ovakvih krema.
Takve kreme najčešće kuham na grijačoj ploči srednje veličine (probala sam i na najmanjoj ploči, ali to traje i traje i nikad gotovo, zato se ja držim srednje grijače ploče).
U ovom slučaju ja izmiksane sastojke stavim u Zepterov lonac i stavim to na najslabiju vatru i stalno miješam pjenjačom da se šećer rastopi. Onda mi miješanje pomalo dojadi pa pojačam vatru na srednju snagu i zagrijavam smjesu stalno ju miješajući, onda opet smanjim temperaturu na najslabiju. Pa opet malo pojačam, pa opet smanjim,… ili čak odmaknem lonac s vatre, ako mi se čini da se sve prejako kuha…
Ja to kuham odokativno, manje od 5 min.: cilj je dobiti gustu glatku kremu. Krema bi trebala biti gusta da kad prođete kuhačom po dnu
, krema se »razmakne» i ne vraća se na svoje mjesto, tj. ostane vidljiv trag.
I ako kremu kuhate ne pari, cilj je isti: gusta krema (Vučetićka navodi da se to kuha na pari, ali ne piše koliko dugo, samo piše da treba dobiti gustu kremu).
Ovisno o vašim iskustvima, kremu možete kuhati ili na pari ili bez pare. Kuhanje na pari nije garancija de će sve proteći u redu. Ove «tekuće» kreme koje nisam kuhala na pari, nego u loncu (bez pare) uvijek su bile u redu i nikad se nisu zgrudale. A jednom sam kuhala nekakvu kremu na pari, i sve sam radila «prema propisima»: zdjela sa sastojcima za kremu na loncu s vodom, lonac na najslabijoj vatri, i zdjela ne dotiče vodu u loncu itd. - a jaja su se totalno zgrudala.
Kuhanu kremu premjestite u posudu za miksanje i ohladite.
Biljnu mast izmiksajte pa ju, žlicu po žlicu, umiksajte u ohlađenu smjesu da dobijete glatku kremu.
Lim ili pladanj obložite papirom za pečenje.
Ja koristim lim veličine 23 cm x 17 cm.
Na papir ravnomjerno razmažite tanak sloj kreme, kekse umočite u tekućinu i složite na kremu, naizmjence redajte slojeve kreme i namočenih keksa, završite slojem kreme.
Kolač stavite u hladnjak preko noći (oko 8 sati) da keksi omekšaju i krema očvrsne.
Sutradan odlijepite papir s kolača i narežite ga na ploške.
Kolač čuvajte u hladnjaku.
Dodatak
Još jednom sam se posvetila Vučetićkinoj varijanti. Sastojci su isti kao i u varijanti po kojoj ja radim, ali postupak je drugačiji.
U Vučetičkinoj varijanti jaja treba umutiti sa šećerom, kakaom, rumom i kavom te smjesu kuhati na pari da se zgusne. Kad je smjesa kuhana treba ju ostaviti da se ohladi. Biljnu mast treba rastopiti u loncu, maknuti s vatre i onda u nju treba umiješati hladnu smjesu od jaja i kakaa.
Ja uvijek kiksam na tom koraku: ispočetka krema izgleda dobro, ali dok stoji (dok močim kekse i slažem ihu lim) počinje mi se odvajati mast i ostatak smjese; tj. na površinu se digne tekuća masnoća, a na dnu je ostatak smjese. I ovaj put se to dogodilo. Preostalo mi je jedino da bacim smjesu ili da kremu svaki put doooooobro promiješam prije nego njome namažem sloj namočenih keksa.
Odlučila sam se za tu drugu varijantu.
Naravno, s obzirom na pripremu kreme, ima i razlika u "finalnom proizvodu".
1. Varijanta u kojoj se nerastopljena biljna mast umiksa u ohlađenu smjesu od jaja i kakaa (verzija po kojoj ja radim)
Krema je svjetlija, kremastija/pjenastija/laganija (u usporedbi s kremom iz druge varijante). I te kreme ima više, umiksavanjem biljne masti, krema dobije na volumenu (moguće je da će vam biti potrebno više od 300 g keksa - ako stavljate tanke slojeve kreme).
2. Varijanta u kojoj se rastopljenoj biljnoj masti doda hladna smjesa od jaja i kakaa (Vučetićkina varijanta)
Krema je tamna, teška/čvrsta (u usporedbi s kremom iz prve varijante). I te kreme ima manje (nego one iz prve varijante).